Pa, red je da malo promenim ploču.

Hajde malo da se radujemo! :)

Jeste da je petak, jeste da ja nisam izašao, jeste da ponekad baš volim kad je tako. Kad oko sebe obmotam čelične ogrtače i postanem nedodirljiv. Nevidljiv.

I pomisliće neko: "Koji k. s ovim likom? On je kao stalno centar sveta pa mu prija 'nevidljivost' ili je do jaja asocijalan?", a ja bih u startu rekao da taj neko jako greši u oba slučaja.

U trenutku kada položim pretežak i jako bitan ispit, ali i shvatim da ne umem da mu se radujem, počinjem da tražim krivca. Da ga unakazim i obesim. Jer pored tolikog truda i odricanja zbog tog uspeha, ja da ne umem da mu se radujem? Ništa od te ljubavi.

A onda sam shvatio, naprasno, da je samo u meni caka cele priče. Proveo sam celo popodne u gradu. Divota jedna. Super ekipa, još bolja atmosfera. Ali sreću sam osetio tek kad sam zaključao vrata svoje kuće. Seo u udoban kauč i na miru pustio misao da mi se vrzma po glavi.

"Ja sam to položio." -  to istinski izmamljuje osmeh na mom licu. A ne nečije "Čestitam!". I ne! Nisam nezahvalan! Daleko od toga. Samo sam iskren (kritike na moj račun, jel?), ali i primoran da shvatim da sreća polazi od mene. Moje duše i mozga, naročito kad su u tandemu. A to "primoravanje" mi i nije baš tako teško palo. Radujem se toj činjenici.

Radujem se sebi, svom uspehu, svom miru.  

I zaista nije potreban nikakav klub, nikakav alkohol, nikakve bahanalije, jer nekad je sasvim dovoljan osećaj spokoja da bi zadovoljstvo dostiglo vrhunac.

Probaj i ti, jer meni je upalilo. :))