Rekao bih da volim Amora i njegovu strelu i da ih se rado sećam.
Ali zakopao sam ih, sa sve sećanjima. Haha.
Kako sam samo zloban.
Prebio sam ih i žive sam ih elegantno ubacio u jarak.
Natrpao tonu zemlje preko njih i zataškao tragove.
Jesam li ja sad loš čovek?
Goreću u paklu je l’?
E pa pizda mu materina, zaslužio je.
I gore.
Malo skrnavo stvorenje koje se grohotom smeje što svaki put kad me ubode tom svojom tupom strelom (koja se baš tako tupa, zarije duboko u moju pozadinu), ja ispadam smešan.
Nećeš ga majci više!
A šta je sa njom?
Ne znam.. Ne znam, možda baš zato što ne postavljam više to pitanje..često.
Gotovo da ga uopšte ne postavljam.
Amor se izgleda teško čupa pod naslagama blata, govno malo.
Gotovo je s tim.
Sada stvarno.
Nekada moraš da presečeš.
Nekada kada shvatiš da nemaš dovoljno dobar razlog da nastaviš da se boriš.
Kada postaviš pitanje „Za šta se ja to, zapravo, borim?“ I tišina te pukne po sred face, tako jako, da jednostavno ne može da ne ostavi trag..
Dobro, apsolvirao sam to.
Razmažen sam.
Derište sam, iako se moje godine stide toga.
Tvrdoglav sam.
A odustao sam.
Teško da ću ikada, sve i da jeste, shvatiti da je to bila greška.
A do tada, koga boli kurac?
Sedim na malom bregu i ne osećam Amora da se koprca.
Baš sam ga dokrajčio, čini mi se.
Haha.
DIE AMOR, DIE!