Tako je bilo tamno i plavo.
Vedro.
Oblaka nimalo!
Čak nije bilo ni hladno.
Uopšte ne.
Bar ne kao obično.
A sijalo je.
O kako je samo sijalo to nebo!
Kao podijum za igru uličnih svetiljki i automobilskih farova.
Gledao sam pust plato ispred sebe, polupripit od sparnog vazduha, ne mnogo jakog alkohola i prevelike želje.
Prvi put u životu želeo sam nešto tako silno.
Prvi put želja je diktirala igru svesti.
Prvi put, pomerio sam nebo.
Moja želja mu je naredila.
Utiskivao sam čvrsto korake u topao večernji asfalt, sve brže i brže.
Pretrčao sam, čini mi se, kilometre i kilometre.
Nisam verovao da će biti tu.
Znao sam da nekad jednostavno stvari ne idu mojim proračunatim tokom.
Naročito što taj tok ovog puta uopšte nisam proračunavao.
Zadihan i ne sav svoj, pretražio sam ceo grad.
Jesam, što je najgore, stvarno jesam.
Bilbordi, naslovi, reklame, fastfudovi i restorani razljućivali su moj naveliko pobuđen haos u glavi.
Lupalo je.
Htelo je da iskoči.
Tražio sam je pogledom.
Bojim se da bih se razočarao u svoju staloženost i čvrstoću kad bih upravo taj pogled sreo i sopstvenom ogledalu.
Bojim se.
Bio sam njen.
Taj ceo sat bio sam njen.
Taj ceo dan..
..ceo život.
Razlog zbog kojeg sam bio njen je prost, prostom lirikom iškraban, prostim slovima sažet.
Bila je moja, i onda je odlučila da prestane da bude moja.
Lavirint ništa ne bi bio naspram ove pustolovine.
Nisam stajao.
Trčao sam kroz ulice, pored ograda, kuća, zgrada.
Pogled je lutao. I nisam je našao.
Susretao sam osmehe.. uglavnom osmehe.
Od njenog nije bilo ni traga.
Mutilo mi se pred očima, jer .. ono je lupalo.
Udaralo kao da bije najveću bitku svog trajanja..
Taj prokleti mišić!
I bez daha me je ostavio.
Savio sam se.
Oslonio rukama na kolena.
Spustio glavu i zatvorio oči.
Ostetio sam kako vrele kapi znoja prave svoje putiće po mojim leđima.
Bilo je i blagog vetra.
Koliko da me naježi, kao da se to svakako ne bi desilo.
Neopisivo.
Trenutak sopstvene slabosti, čak bih rekao, pre nikad viđen, ophrvao me je.
Nasmejao sam se grohotom u sebi.
Opravdao bih to svojim navikama.
Drugima to uvek radim kada pre svega u svojim očima ispadnu kompletni idioti.
Pa red bi bio i sam sebi da dočaram taj osećaj.
Uspravio sam se.
Raširio bedra, udahnuo duboko i smirio puls.
Podignut pogled sevao je iz mojih širom otvorenih očiju.
Razočaranje ima mnogo toga dobrog, ključ je vreme, katanac je iskustvo.
Prelazio sam pogledom preko stolica i stolova, preko nepoznatih ljudi, čuo sam grohot, žamor, viku, specifično lupanje čaša na tacni..
Prelazio sam pogledom.. sve dok on sam nije zalutao.
I zastao.
Ugledao sam je.
Stajala je ispred mene, tik par metara.
Video sam njen za mene savršen profil.
Kažem za mene, jer fakat da nije savršen.
Možda je suština savršenosti u tome što nije savršeno,  je l’?
Video sam njenu sjajnu kosu.
Sitnija je.
Znatno sitnija.
Čini mi se da su je moje oči mnogo drugačije oslikavale.
Sjaj u mojim očima ju je oslikavao.
Video sam te pokrete, te grudi, tu pozadinu i kukove.
Sve sam ja to video.
I mnogo puta u životu.
Ali ovo je ipak bio neki prvenac?
Nešto unikatno?
Zbog sjaja je to, zar ne?
Ugasio sam se.
Želja se ispunila.
Pomerio sam nebo.
Igrao sam se boga i baš onaj podijum za igru otkrio je prava ulična svetla.
Previše sam je želeo.
Previše je želim i sad, čini mi se.
Nasmešio sam se.
Onako, u uglu usana.
Posmatrao sam i njen smeh upućen drugaricama sa kojima je krojila veselu atmosfveru.
I glas sam joj čuo.
Ovog puta odzvanjao je tako blizu mene.
Posmatrao sam je.
Svega nekoliko minuta.
Ne znam gde se u tom trenutku sakrio haos iz moje glave i lupanje iz mog retko kontrolisanog mišića.
Izvadio sam telefon iz džepa, na koji sam potpuno zaboravio.
Nisam mario za propuštene pozive i primljene poruke, tuđu brigu..
Nisam mario ni za sebe tada.
Okrenuo sam njen broj.
Zazvonio je.
I to je bilo sve što sam želeo da vidim.
Nju u mislima sa mnom.
Nju ispred mene preokupiranu mojim bićem.
Ja znam da je to uvek bila.
Ja znam da je to još uvek..
Ja znam..
Prekinuo sam poziv.
Okrenuo sam se i laganim koracima, duboko udišući dim cigarete pomešan sa teškim vazduhom prolećne večeri, vratio putem kojim sam došao, a koji sam, čini se, davno zaboravio..


 
  


A ulične svetiljke i farovi su tako strasno igrali te noći na podijumu za ples..