Ne znam stvarno zašto se o tom pojmu "ljubav" toliko diskutuje i toliko se kalja ograničenim i glupim jezicima? O pravoj ljubavi se ćuti.

I nisam siguran da sam je doživeo. Možda, možda jesam čak i više puta. Ali sve to nekako prođe, izbledi, izbriše se. Možda se nekad može i osvešiti, ali ostaju mrlje od prethodnog puta, koje bi se izbrisale još onda, da je to stvarno tako moglo..

I ne volim patetiku, proseravanja, ne volim kad mi neko kaže "ja volim", jer ja garantujem da baš taj neko možda i nije tako siguran, i možda voli sada, trenutno. Tu. Tog nekog. Ali šta je sa onim "sutra" ? Kada kažete "zauvek"? Ma koje pičke materine. Ne volim to. I hejtovaću. Jer ja imam nešto, za šta znam da neće biti zauvek, ali da će biti sutra. 

I ne pričam o tome kao o "ljubavi", pričam o tome kao o pripadnosti. Potpuno drugačije stvari. Ja znam da mi pripada. I možda ne moram da delim posteljinu sa njom, da bih bio siguran u to. I možda ne moram da se rasipam glupim nežnostima i izlivima emocija, da bih znao da će biti tu. Ne moram. Jer ja osećam da hoće. Jer ja znam da hoće.

"Taki sam ti ja čovek!" - ja ne zaboravljam da si bila tu kada nije bio niko, takođe i kada ja nikog drugog nisam želeo tu. :)

Ne zaboravljam da si me volela i kada nisi baš imala neki razlog za to. Kada si svaki atom snage dala od sebe da me otvoriš i upoznaš. I znam da si se jako mučila, ali eto, sad ne možeš da me se otarasiš. Haha.

Ne zaboravljam da si jedina koja trpi što ceo svoj život i sve oko sebe zakomplikujem, i da si jedina koja ima strpljenja da sačeka da isto to sam dovedem u red. I jedina koja shvata da drugačije ne bi imalo smisla i ne bi bilo zanimljivo. Bilo bi kao i kod svih drugih. Bilo bi bezveze. 

Ne zaboravljam da sam bio jako srećan kada sam tebe danas usrećio. I to mi se sve više dopada. :)

Eto, možda ti nikada nisam rekao, ali..

..to što mi pripadaš Aleks, to mi se još više dopada. :) :)